Ljudevitove avanture i osvrti

Da li se sjećate kakve su kompjuterske igre bile 90-ih? Sjecate li se koji su naslovi bili popularni 95.? Danas?

Primjetio sam da su prije, u počecima, igre bile orjentirane na budućnost, svemir. Ovime ne obuhvaćam arkadne igre, a priznajem da je i onda bilo igara koje su vremenski smještene vrlo blizu sadašnjosti ali ih je bilo manje nego ovih futurističkih. Danas, što je grafika bolja i fizikalni modeli napredniji, a postoje i procesori koji sve to mogu prožvakati izgleda da su sve popularniji naslovi koji odražavaju današnju realnost. Sve futurističke igre su svima uglavnom ili prešarene ili nerealne. Svi žude za realnošću, svi žude za tim da krv koja bude prolivena u igri bude što sličnija pravoj krvi. Da uzdasi te prelijepe žene budu što sličniji uzdasima koje bi dotična eventualno proizvodila da smo s njom otišli doma nakon dobrog izlaska van.

Da li se mi vrtimo u krug i svaki put iznova prefarbavamo stvarnost novom stvarnošću? Novom, a opet starom jer se opet svede sve na isto.

Zašto koristiti simulatore za nešto što se nemože ostvariti u životu? Seks sa dobrim komadima je ostvariv, samo neki nemaju petlju, pristup ili što već, digitalna koka će prije reći da ili barem možda. Ubijanje? Ako je nedozvoljeno, nehumano, čemu ga uopće vježbati? Simulatori leta komercijalnih aviona su mi smisleni, simulatori vojnih aviona gdje se učiš ubiti bombom što više ljudi nisu.

Neću previše razrađivati temu, bar ne za sada jer mi se spava.

Nesposoban sam napisati poetski post pun metafora. Neide mi to. Htio bih prikriveno prosuti svoje probleme, nesigurnosti...

Ali neide, naprosto sam sjeban, napizdan, ljut.

Neide dalje :(

Ovo što sada radim je vjerovatno ne preporučljivo ali šta da se radi. Naime malo bih se osvrnuo na novinarsku profesiju i koliko je zapravo dotična beskorisna. Zapravo trenutno je beskorisna, nije napredovala kao većina ostalih profesija. Elektronika, medicina, građevinarstvo, da sada dalje ne nabrajam, u svim tim profesijama je napravljen pomak prema naprijed. Novinarstvo je negdje koristilo taj pomak, kao TV npr., a da samo novinarstvo nije napredovalo. Osnove su iste, iskopaj nekako informaciju i objavi ju, a ako informacija ne postoji onda ju izmisli. Hmmm da, možda bi se ova zadnja tvrdnja mogla smatrati kao pomak, samo pitam se da li naprijed ili nazad?

Čitam na monitoru kako se Ante Tomić osvrnuo na činjenicu kako se ubilo 1632 branitelja do sada i kako niti jedan zadigurno nije lažni branitelj. Istina, dobra pretpostavka! Denis Latin pak svakog ponedjeljka napravi, po mom mišljenju, uglavnom dobru emisiju o nekoj socijalnoj nepravdi. Da sada ne nabrajam ima dobrih novinara među žitom novinarstva ali ipak kukolj prevladava. No kukolj ovdje nije tema.

Jedina emisija, za koju ja znam, da je napravila svojevrsni pomak naprijed je Parlament show koji se vrti na Radiju 101. Tamo ljudi sa problemima nazovu i ovi im dosta često daju konkretan odgovor koga moraju ići gnjaviti da bi istjerali pravdu. No to je tek mali korak. Mene recimo zanima zašto novinari nebi bili ustrajniji u svom poslu. Da probleme tretiraju kao projekte. Na primjer, danas postoje revizorske kuće koje provjeravaju razno razne firme i financijske institucije da istraže da li ovi posluju prema zakonu. U slučaju pronađenih nepravilnosti stvar se istražuje dotle dok se ne istjera na svjetlo da li je napravljen nekakav prekršaj ili je to ipak mala nepravilnost u vođenju knjiga, pa se i za to vjerovatno ispostavi nekakva kazna. Sada bih povukao paralelu sa novinarstvom. Zašto npr. nebi neka novinarska kuća, kada naiđe na neki problem, pratila taj problem iz dana u dan ili barem iz tjedna u tjedan. Prikazivala stanje i izvještavanjem napravila pritisak na dotične. No sumnjam da je to baš isplativo kao privremeni pritisak članka na naslovnici, eventulano dva dana za redom, a onda se gubi interes za to, opada zanimanje ljudi, gubi se tiraža. Sada sam dao pravu ispriku novinarima da kažu "Evo ti razloga zašto to ne radimo tako, nije u nama problem nego u ljudima, njih tuđi problemi ne zanimaju duže od nekoliko dana, osim ako se to njih osobno ne tiče."

Znam, ljudi su prokleti, ne volim ih ni ja previše. No kome je zanimljiv posao revizora? Mislim da je krug ljudi kojima je to zanimljivo jako mali no oni ipak ne staju nakon par dana jer eto, to nije nikome interesantno. Zašto recimo neki list u Hrvatskoj nebi svaki dan nazivao Jadranku Kosor i pitao što je ona danas napravila na svom poslu. Ne nužno za dobrobit branitelja nego općenito. Ako ja moram davati raport što sam radio na poslu, koliko sam vremena utrošio na to i zašto baš toliko vremena ne vidim razlog zašto to nebi radili svi u Vladi. Ne samo u Vladi nego i u Saboru. Htio bih recimo u Večernjem vidjeti na nekoliko strana radni raspored i učinak ovih na vlasti i ovih u oporbi. Da vidim koliko im treba da pročitaju prijedlog nekog zakona, da naprave preinake i prijedloge za poboljšanje istog. Da vidim što je od projekata pokrenuto za rješavanje nekog problema. Što se radilo na tom projektu, kako i koliko dugo. Osim toga da postoji način da se, ukoliko se po nečijem mišljenju predugo radilo na nečemu, da se pita dotičnog ili dotičnu zašto se radilo duže i gdje je nastao zastoj.

"Ma tko bi uspio prosljediti sva ta pitanja, a i odgovoriti na njih?" - to bi vjerovatno bilo nečije pitanja. No u današnje doba digitalije ne vidim pravi razlog zašto to nebi bilo izvedivo. Danas ima toliko službenika koji ne rade ništa. Gube dane na netu, sa ljubavnicama i ljubavnicima, na kavama i trač partijama. Stvorilo bi se dodatnog posla ali bi radi revizije i dosta posla bilo na vrijeme odrađeno. Sumnjam da bi Kosorici bilo ugodno da svaki dan mora muljati novinarima i javnosti što je to napravila. Možeš muljati neko vrijeme ali ako nema rezultata i njoj samoj bi dojadilo i primila bi se posla ili bi otišla i dala nekome drugome da radi. Ok s ovom zadnjom tvrdnjom zalazim u sferu SF-a, političari ipak imaju izuzetno debele kože, no usprkos debelim kožama mislim da bi se nešto napravilo.

"Ma pa tko će nam platiti tiskanje tih stranica?" - pitali bi možda novinari. Pa ok, nemorate svaki dan tiskati te stranice sa radnim izvještajem. Možda kada bi imali neki tim koji bi pri otkrivanju neke nepravilnosti u nekom uredu (Vlada, Sabor, zakonodavne vlasti i sl.) otišlo u taj ured i radilo reviziju neko vrijeme, nadgledalo posao i koliko je odrađeno, kako se radi i kojom brzinom u učinkovitošću. Nakon toga napisalo bi se izvješće o tom uredu i objavilo. Nakon loše revizije firmama pada vrijednos dionica na primjer, ovima u dotičnom uredu bi se nadam malo stolice zatresle, valjda bi se primili posla ili bi odletili i drugi bi došli raditi. Ok treba i taj tim platiti ali uz današne velike plaće, posebno mladih koji su tek izašli sa faksa, sumnjam da bi to bio tako veliki problem, a potencijalno bi se nešto stvarno napravilo.

Da se malo vratim na Tomićevu temu. Nemam ništa protiv čovjeka, naprotiv mislim da piše sasvim dobro i sviđaju mi se njegovi tekstovi ali zašto recimo nebi on, kao ipak etablirani kolimnist uzeo nekog novopečenog novinara, tek koji je došao sa faksa i dao mu nalog da svaki dan zove zove Jadranku i pita ju za zdravlje i što je danas napravila. Tako iz dana u dan. Nebi to bilo puno spola, stigao bi taj i nešto drugo napraviti u danu. I tako skupljati izvještaje iz dana u dan i svaki tjedan, ponedjeljkom reći svima što je to Jadranka radila prošli tjedan. Vršiti pritisak, vidjeti što će se desiti.

Ovo raditi ne samo na ovoj temi nego kod svakog problema koji nije tako lako rješiv od strane čovjeka koji nema mogućnost objaviti priču. Ako se pak neki problem prebaci na sud onda zvati odgovorne suce i pravnike svaki dan i pitati ih za zdravlje i što je na slučaju napravljeno. Zašto neke stvari tako dugo traju i stvorio pritisak da se nađe riješenje za problem "predugog trajanja".

Za one probleme koje "običan" čovjek može riješiti tu je Parlament show ili neka slična emisija.

Dakle nije ovo kritika nekog novinara nego novinarske profesije i ujedno prijedlog. Prijedlog koji će vrlo vjerovatno ostati ne pročitan i ne usvojen...

Idem spavati uskoro. Imao sam danas polunaporan dan! Ili bih trebao reći "Ljudevit je danas imao polunaporan dan!". Vidim da postaje pomodno govoriti u 3. licu, no tu temu su obradili već vrli novinari pa ću ja morati o nečemu drugome.

Dakle, na TV-u sam pogledao zanimljivu emisiju o nekoj blogosferi. Prvo sam pomislio na batiskaf. No ubrzo su me razuvjerili i moje misli doveli na pravi put. Baš onako kako mediji to i inače čine, na pravi put. Gledajući tu emisiju uvidjeh da bih i ja mogao nešto napisati pošto imam priključak na internet. Uveli su mi ga dobri ljudi iz T-Com-a.

Neću se posebno predstavljati nego ću to činiti kontinuirano, a površnu sliku o meni ćete uskoro moći vidjeti ovdje. Pošto je, kao što rekoh, kasno, idem spavati.

Laku noć želi Vam Ljudevit!